srijeda, 14. svibnja 2008.

Poziv umjetnicama i umjetnicima za sudjelovanje na 29. Salonu mladih koji će se održati u listopadu, 2008. u Domu HDLU-a u Zagrebu

HDLU - Hrvatsko društvo likovnih umjetnika poziva umjetnice, umjetnike i umjetničke grupe da se prijave na Natječaj za sudjelovanje na 29. Salonu mladih, koji će se održati u listopadu, 2008. godine u Domu HDLU-a u Zagrebu. Pristigle prijedloge selektirat će kustosice ovogodišnjeg Salona mladih, Ivana Bago i Antonia Majača. U nastavku slijedi obrazloženje koncepcije Salona, te tehnički uvjeti natječaja. (HDLU)

Poziv je otvoren od 15.05.-20.06.2008.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Kustoska koncepcija 29. SALONA MLADIH >
SALON REVOLUCIJE
Ivana Bago & Antonia Majača
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Meni su bili povjerili da napravim jedan spomenik. Nisan tija napravit niko kljuse s gizdavim ja'ačom. Zamislija san da napravim kuću koja će biti i dom umitnika. To je prifaćeno, i kako možete vidit, kuća je uziđana. Nima vajde svađati se kakva će tabla bit i šta će na tabli pisat. Pa ništa nije vično. Tabla se može minjat, i slova na njoj. Kuća će uvik ostat. Izložba Pola vika 'rvacke umjetnosti će biti, pa ko oće — izložit će. Ko neće, neće bit grijota. Svi će bit pozvani.
IVAN MEŠTROVIĆ


Što se događa kada pojam salona, koji nužno podrazumijeva konotacije zastarjele građanske manifestacije postavimo u sintagmu s riječju revolucija? Vjerojatno je jedna od prvih asocijacija ona na pojam ‘salonske ljevice’, elitističke i tek deklarativne empatije s potlačenim društvenim skupinama a bez stvarnog društvenog angažmana i transformativnog učinka. Je li "salonizacija" revolucije (odnosno potencijalno kritičkih i angažiranih umjetničkih praksi) neizbježna i na koji je način moguće postići "revolucionarizaciju" same forme salona? U kontekstu povijesti umjetnosti (od primjerice pariškog Salona odbijenih, a u lokalnom kontekstu od Hrvatskog salona 1898.), povijest salona bilježi i niz događanja koji su zaslužili status jubileja, iskoristivši postojeću formu manifestacije kako bi nagovijestili prekretnicu i subverziju konvencionalnih i općeprihvaćenih načina razmišljanja o umjetnosti.

Poput Ivana Meštrovića koji, umjesto ‘kljuseta s gizdavim ja’ačom’ na mjestu današnjeg HDLU-a podiže Kuću umjetnika, oni istovremeno prihvaćaju i odbijaju zadatak tj. prihvaćaju ga samo kako bi ga odbili. Preuzimanje odgovornosti i zadatka bez obzira na uvjete u ovom se trenutku nameće kao moralna, profesionalna i intelektualna obaveza koja se konkretizira kroz pitanje - kako izbjeći još jednoj nacionalnoj revijalnoj izložbi kakve su redovito zgražavale kritičare poput Radoslava Putara još 50-ih godina 20. stoljeća, a čije su primjedbe često itekako primjenjive i danas?

Je li dakle vrijeme za Salon ili za Revoluciju? Ili se pak svaki nagovještaj žudnje za revolucijom nužno ili instrumentalizira ili salonizira postajući dijelom globalizirane i amorfne smjese spektakla i tržišta? Što to danas znači 'biti mlad', biti mladi umjetnik/ca i na koji način Salon mladih može opravdati prisvajanje tog pridjeva, ne tek faktografskim postavljanjem dobne granice kao najlakšeg rješenja definicije 'mladosti', nego aktiviranjem novih formata, kontekstualizacijom svojih sadržaja i poticanjem formi koji se odupiru 'starima'? Koje su, ako postoje, institucije, norme, vrijednosti, autoriteti itd. protiv kojih nove generacije staju ili bi mogle (trebale) stati u opoziciju ili aktivno propitivati?

Sam naslov predložene koncepcije za Salon mladih 2008. sadržava paradoks, stvarajući polje nesigurnosti oko vlastitog određenja, te se postavlja prije svega kao pitanje o mogućnostima, odgovornosti i pozicijama koje suvremena umjetnost i suvremene umjetnice/i i akteri u polju suvremene umjetnosti i misli danas mogu zauzeti. Jedno od polazišta Salona Revolucije je i godišnjica 1968-e koja danas u kolektivnoj svijesti ima gotovo mitološki status, predstavljajući prije svega određeni povijesni i društveni fenomen, koji se pored svoje realne povijesne vrijednosti može promatrati i kao mitologizirani i nostalgizirani iskonski raj Mogućnosti: mogućnosti akcije, promjene, revolucije, participacije, slobode i bunta, u suprotnosti sa sadašnjim vremenom obilježenim lamentacijama o kraju povijesti, kraju politike, kraju utopije i mogućnosti.

1968. tek je aluzivno polazište projektu SALON REVOLUCIJE koji, u općenitijem smislu, nastoji preispitati načine na koje pogled u prošlost, pa i određena nostalgija za prošlošću, može djelovati kao poticaj za promišljanje sadašnjeg trenutka. Na koji način su se oblici kritike, otpora i pobune transformirali? Može li pogled u prošlost nadići paralizirajući i pasivni stav koji je još Walter Benjamin nazvao 'lijevom melankolijom'?

Danas, u vrijeme ujednačenog neoliberalnog poretka, u trenutku u kojemu izostaju opipljive velike revolucije i kada više ne postoje homogeni identiteti protiv kojih bi se revolucije dizale, a svijet koji bi danas trebalo mijenjati ne možemo pojmiti kao zatvoreni, cjeloviti entitet, koje su to taktike i strategije preispitivanja i uznemiravanja postojećih normi? Je li zaista vrijeme bunta i otpora iza nas ili je možda riječ o još jednoj ideološkoj zamci koja, pored što obeshrabruje svaku pomisao na transformativnu akciju, ignorira stvarne male revolucije i izraze otpora i neposluha koje se događaju oko nas koliko god bile fragmentarne, molekularne, razjedinjene…? Je li situacija u Hrvatskoj danas i dalje ipak drukčija od te globalne (prije svega Zapadne) slike samim time što sustav u kojem bi umjetnost bila komodificirana ili instrumetalizirana još nije stvoren te konačno: možemo li upravo to odsustvo posve formiranog sustava (institucija i tržišta) promatrati kao potencijal slobode za kritičko promišljanje i djelovanje?

SALON REVOLUCIJE nastoji postaviti i pitanje o tome koja je pozicija i uloga umjetničkih institucija, njihovih programa i manifestacija te koja je pak s druge strane uloga umjetnica i umjetnika ali i svih aktera koji participiraju unutar sve ekstenzivnijeg polja suvremene umjetnosti kao javnih intelektualaca, agenata, političkih subjekata?
Izložba SALON REVOLUCIJE nastoji aktivno mapirati prakse hrvatskih i internacionalnih umjetnika mlađe generacije koji kritički opserviraju, angažirano djeluju ili pak poetičnim, neoromantičnim ili duhovitim akcijama i 'skromnim prijedlozima' od globalne do mikro razine propituju mogućnosti suprotstavljanja i uznemiravanja nametnutih i općeprihvaćenih društvenih normi i vrijednosti koje se ogledaju u tradicionalizmu, patrijarhalnosti, nacionalizamu i šovinizmu te se na različite načine kritički bave lokalnim verzijama divljih neoliberalnih formi poduzetništva, mehanizmima društvenih i institucionalnih odnosa te time generiraju mnoštvo mogućih sagledavanja našeg 'sada i ovdje'.Istovremeno, posebna će pažnja biti posvećena radovima koji donose različite poglede na povijest i prošlost, pitanje kolektivne memorije, pitanje povijesti i duha mjesta, refleksije o prošlom i sadašnjem značenju i ulozi pojedinih kulturnih i umjetničkih institucija, propituju i reflektiraju umjetničke prakse prošlosti te se dotiću osnažujućeg potencijala koje može počivati u sjećanju ili progresivnoj nostalgiji kao mogućeem pokretaču transformacija od individualne do društvene razine.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
UVJETI NATJEČAJA

Umjetnice/i (bez obzira na formalno obrazovanje) do 35. godine života (kao i oni s lažnom osobnom iskaznicom ili alternativnim dokazom mladosti) a koji smatraju da imaju rad koji se referira na obrazloženu temu mogu predložiti već postojeće radove ili pak nove projekte koje bi htjeli realizirati za Salon Mladih. U obzir dolaze svi mediji, uljučujući i radove u kojima se isprepliću različite kreativne forme, a posebna će pažnja biti posvećena radovima procesualnog karaktera te intervencijama u okolici HDLU-a te u javnom prostoru grada.
Nažalost, budžet kojim manifestacija raspolaže ne dopušta financijsko sudjelovanje u produkciji radova.

NATJEČAJ JE OTVOREN OD 15.05. – 20.06. 2008. (datum poštanskog žiga)
Prijave se šalju elektronski na e-mail adresu:
salon.mladih@gmail.com
ili poštom na adresu: HDLU, Trg Žrtava fašizma bb, HR-10000 Zagreb (s naznakom: Natječaj za 29. Salon Mladih)

Prijava treba sadržavati:

- ime, prezime, kontakt telefon i e-mail
- narativni opis / prijedlog projekta
- tehnički opis rada
- popratne materijale (digitalnu dokumentaciju, audio, video, fotografije)

a dodatno može sadržavati i:

- biografiju
- portfolio umjetnika u pdf formatu

Pristigla se dokumentacija ne vraća autorima osim na poseban zahtjev. Za sve dodatne informacije možete se pisati na e-mail adresu
salon.mladih@gmail.com, obratiti se producentici projekta Karli Pudar (098 693 284), ili u HDLU, Trg žrtava fašizma bb, Zagreb ili na telefon/fax: 01/4611818, 01/4611819 od 10 do 15 sati.
Prijedlog Organizacijskom odboru 29. Salona mladih

Prijedlog je poslan 15.04.2008. na pozivni natječaj za predlaganje kustoskih koncepcija Salona

- - - - - - - - -

SALON REVOLUCIJE

Prijedlog koncepcije 29. Salona mladih u Zagrebu
Kustosice: Ivana Bago & Antonia Majača
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

I) KONCEPCIJA

JUČER, DANAS, SUTRA

Meni su bili povjerili da napravim jedan spomenik. Nisan tija napravit niko kljuse s gizdavim ja'ačom. Zamislija san da napravim kuću koja će biti i dom umitnika. To je prifaćeno, i kako možete vidit, kuća je uziđana. Nima vajde svađati se kakva će tabla bit i šta će na tabli pisat. Pa ništa nije vično. Tabla se može minjat, i slova na njoj. Kuća će uvik ostat. Izložba Pola vika 'rvacke umjetnosti će biti, pa ko oće — izložit će. Ko neće, neće bit grijota. Svi će bit pozvani.
IVAN MEŠTROVIĆ


Je li vrijeme za Salon ili za Revoluciju? Ili se i svaki nagovještaj žudnje za revolucijom nužno 'salonizira', postajući dijelom globalizirane i amorfne smjese spektakla i tržišta? Što to danas znači 'biti mlad', biti mladi umjetnik/ca i na koji način Salon mladih može opravdati prisvajanje tog pridjeva, ne tek faktografskim postavljanjem dobne granice kao najlakšeg rješenja definicije 'mladosti', nego aktiviranjem novih sadržaja i formi koji se odupiru 'starima'? Koje su, ako postoje, institucije, norme, vrijednosti, autoriteti itd. protiv kojih nove generacije staju ili bi mogle (trebale) stati u opoziciju?
Sam naslov predložene koncepcije za Salon mladih 2008. sadržava paradoks stvarajući polje nesigurnosti oko vlastitog određenja, te se postavlja prije svega kao pitanje o mogućnostima, odgovornosti i pozicijama koje suvremena umjetnost danas može zauzeti.
Naslov također evocira dva suprotstavljena pristupa suvremenoj umjetnosti, onako kako su se formulirala kroz 20. stoljeće: modernističku dogmu o umjetnosti kao autonomnoj djelatnosti, neovisnoj o bilo čemu što se nalazi izvan domene likovnih zakonitosti i umjetničke inspiracije, te njoj suprotstavljenu ideju o umjetnosti koja ne samo da kritički reflektira, nego i aktivno sudjeluje u preoblikovanju svakodnevice i društveno/političke realnosti. U hrvatskoj povijesti umjetnosti ova se opozicja krajem 40-ih i početkom pedesetih godina uspostavila kao središnje mjesto polemika i prijepora, započevši socrealističkim programom i proklamacijom o umjetnosti koja svjesno sudjeluje u izgradnji i oznaživanju novog društva i napretka (nasuprot hedonizmu buržoaske salonske umjetnosti i kulture), kako bi se razriješila evidentnom pobjedom zapadnjački orijentiranog visoko-modernističkog kanona o autonomiji umjetnosti, te uspostavom apstraktne umjetnosti kao dominantnog likovnog izričaja u Hrvatskoj 50-ih i 60-ih godina. S obzirom na scenarije koji su se odigravali u drugim zemljama Istočne Europe, tj. tadašnjeg Istočnog bloka, činjenica da je socrealizam u Hrvatskoj propali projekt može se smatrati sretnom okolnošću kojom se izbjeglo blatantnoj instrumentalizaciji umjetnosti u ideološke i propagandne svrhe. S druge strane, revizije modernističkog projekta autonomije umjetnosti pokazuju da se ni u tom slučaju nipošto ne može govoriti o ‘bezinteresnoj’, univerzalnoj umjetnosti koja izbjegava dometu ideoloških diktata, upućujući na činjenicu da je cjelokupnu umjetničku i kulturnu produkciju bilo kojeg razdoblja nemoguće promatrati izvan specifičnog društveno-povijesnog trenutka i geopolitičkih konstelacija. Kasnije prakse konceptualne i tzv. društveno angažirane umjetnosti 60-ih i 70-ih godina, nošene snažnim zamahom radikalnih društvenih i studentskih pokreta za korjenite sociokulturne promjene čiji su nositelji nove generacije mladih u buntu protiv dominantnih normi i autoriteta, nastoje emancipirati i umjetnost od svih dotadašnjih i zastarjelih paradigmi, tražeći nove definicije biti i uloge umjetnosti, te nove modele umjetničke participacije u javnoj i političkoj, misaonoj sferi kao i sferi svakodnevice.

DANAS pak, u vrijeme ujednačenog neoliberalnog poretka, u trenutku u kojemu izostaju opipljive velike revolucije i kada više ne postoje homogeni identiteti protiv kojih bi se revolucije dizale, a svijet koji bi danas trebalo mijenjati ne možemo pojmiti kao zatvoreni, cjeloviti entitet, koja je pozicija i uloga umjetnika kao društvenog subjekata i javnog intelektualca? Jesu li politike i strategije 'otpora' i aktivnog uznemiravanja postojećih normi uistinu razjedinjene i fragmentarne, dematerijalizirane i nevidljive? Jesu li danas uistinu umjetničke prakse koje aktivno i kritički preispituju vlastiti kontekst neminovno na kraju utopljene u matricama poduzetničke kulture u kojoj umjetnici preuzimaju ulogu vještih i fleksibilnih kulturnih entrepreneura/poduzetnika? Je li situacija u Hrvatskoj danas i dalje ipak drukčija od te globalne (prije svega Zapadne) slike samim time što sustav u kojem bi umjetnost bila komodificirana ili instrumetalizirana još nije stvoren te konačno: možemo li upravo to odsustvo sistema promatrati kao potencijal slobode i kritičkog djelovanja?

POLAZIŠTA (GODIŠNJICE, KUĆE I KONTEKSTI)

40-godišnjica 1968.
SALON REVOLUCIJA kao svoju konceptualnu podlogu ima četrdesetu godišnjicu 1968.-e koja danas u kolektivnoj svijesti ima gotovo mitološki status predstavljajući prije svega određeni povijesni i društveni fenomen čiji simbolički kapital vrlo općenito konotira otpor etabliranim građanskim institucijama (škole, države, obitelji, crkvi itd.). 1968. tako evocira izmitologizirani i “iznostalgizirani” iskonski raj Mogućnosti: mogućnosti akcije, promjene, revolucije, participacije, slobode i bunta, u suprotnosti sa sadašnjim vremenom, vremenom nepodnošljive lakoće pasivnosti, obilježenim lamentacijama o kraju povijesti, kraju politike, kraju utopije i mogućnosti. I sami odjeci radikalnog poklika 68-osmaške generacije “Budimo realni – tražimo nemoguće” često se grubo uspavljuju novokomponiranim šapatom: “Budimo realni – ne tražimo ništa”. Je li zaista vrijeme bunta i otpora iza nas ili je možda riječ o još jednoj ideološkoj igri koja, pored što obeshrabruje svaku pomisao na transformativnu akciju, ignorira stvarne revolucije i izraze otpora i neposluha koje se događaju oko nas (makar ih i nije moguće definirati drukčije nego kao fragmentarne, ‘molekularne’, razjedinjene itd.)? Onemogućava li takav paralizirajući i melankoličan, nerijetko i ciničan, stav prema prošlosti kreiranje novih odnosa i vizija prema budućnosti?

1968. tek je aluzivno polazište projektu SALON REVOLUCIJE koji dovodi u vezu strategije otpora i razloge revolta toga vremena s strategijama i razlozima otpora danas te, u općenitijem smislu, preispituje načine na koje pogled u prošlost, pa i nostalgija za prošlošću, može postati ne samo paralizirajućim i pasivnim stavom koji je još Walter Benjamin pogrdno prozvao 'melankolijom ljevice', već pokretačem novih promišljanja umjetnosti i sadašnjeg trenutka. Odnos prema prošlosti koji SALON REVOLUCIJE nastoji aktivirati je onaj na tragu Badiouove 'vjernosti događaju', a pored 1968., SALON REVOLUCIJE mapira i niz drugih 'događaja' iz prošlosti (neki od kojih su, manje ili više slučajno, također godišnjice – čestitamo), koje se postavljaju kao potencijalne osnažujuće reference ili barem one čije je naslijeđe danas vrijedno propitivati ili kojima se može bez cinizma čestitati. Ovaj niz nipošto neće ostati zatvoren, on se prije svega nudi kao niz polazišta, koji će se umjetničkim radovima i popratnim događanjima stalno nadograđivati.

‘J’accuse’ ili 110-godišnjica rođenja riječi intelektualac
1898. godina u Europi obilježena je, među ostalim, nastankom nove riječi i novog koncepta – pojma intelektualca. U vrhuncu afere Dreyfuss u Francuskoj, koja je prodrmala tadašnji europski kulturni i intelektualni prostor, nakon slavnog protestnog pisma naslovljenog riječima ‘J’accuse’ Emilea Zole francuskom predsjedniku, u kojem osuđuje antisemitizam, razvile su se žustre rasprave o tome je li prikladno da se kulturnjaci, umjetnici i pisci, tada skupno određeni ‘intelektualcima’, iz svojih elitističkih umjetničkih i akademskih loža miješaju u državna i politička pitanja. U kojoj mjeri umjetnik kao javni intelektualac ima emancipacijski potencijal promicanja u aktivnog političkog subjekta koji GOVORI I DJELUJE u današnjoj konstelaciji u kojoj ne postoji ujedinjeni totalni entitet koji bi se (u jasno čitljivoj binarnoj opoziciji dobra i zla) postavljao naspram jednako tako jedinstvenog entiteta nekog zadanog neprijatelja? Te konačno: koju ulogu kulturne i umjetničke institucije imaju u legitimizaciji i osnaživanju umjetničke prakse kao relevantne društvene aktivnosti?


KUĆA KAO DOM UMJETNIKA: 1938.-2008.- ?
Nezaobilazno polazište izložba pronalazi u samoj instituciji HDLU-a, odnosno zgradi u kojoj je smješten, čiju je turbulentnu povijest, vizionarski nagovještenu već u, na početku teksta, citiranim riječima njezinog idejnog autora i projektanta Ivana Meštrovića, teško ignorirati i kojoj je teško odoljeti. Govoreći o vezama umjetnosti i politike/ideologije, prva se emancipatorska i revolucionarna gesta tako događa samim konceptom za nastanak Meštrovićevog zdanja: umjesto 'gizdavog kljuseta', tj. spomenika kraljevstvu i vladaru, Meštrović vješto iskorištava svoju poziciju režimskog umjetnika i gradi spomenik, čak ne ni spomenik, nego «dom» umjetnika. Pri samom izmaku 20. stoljeća, zajedničkim otporom hrvatskih umjetnika i intelektualaca, Meštrovićev dom umjetnika, koji je u međuvremenu izmijenio mnoge 'table i slova na njoj' uspijeva se othrvati još jednom vladaru koji je od njega kanio načiniti vlastiti spomenik. Sažeta u ove dvije rečenice te tako svjesno idealizirana povijest zdanja emanira snažnu energiju otpora čije se očuvanje nameće gotovo kao obveza. U 2008., godini kada je HDLU doživio još jednu transformaciju - promjenu strukture i vodstva, obveza je barem preispitivanje mogućnosti uloga i odgovornosti koje ta kulturna institucija, kao i sve ostale, pa onda i sama umjetnost i umjetnici danas mogu imati/zauzeti u javnoj, intelektualnoj i političkoj sferi. Je li, dakle, vrijeme za Salon ili za Revoluciju?

SALON
Pojam salona danas se teško otima negativnim konotacijama, lijevo orijentiranim misliocima predstavljao je metaforu buržoaske, elitne kulture, koja je u umjetnosti i kulturi prije svega tražila užitak i zadovoljenje svoje povlaštene pozicije sudjelovanja u proizvodnji i konzumaciji visoke kulture. Tako se pojam ‘salonske ljevice’ pretvorio u jednu od najvećih uvreda onima koji tek deklarativno i s visine zastupaju interese potlačenih klasa. Povijest umjetnosti, međutim, od pariškog Salona odbijenih, a u lokalnom kontekstu od Hrvatskog salona 1898. (još jedna čestitka), do Riječkog salona 1954., bilježi niz događanja koji su zalužili status jubileja, iskoristivši konvencionalnu formu kako bi nagovijestili prekretnicu i subverziju konvencionalnih i općeprihvaćenih načina razmišljanja o umjetnosti. Poput Ivana Meštrovića, oni istovremeno prihvaćaju i odbijaju zadatak tj. prihvaćaju ga samo kako bi ga odbili.
Na koji način je moguće formu Salona pozitivno subvertirati danas? Na koji način je moguće izbjeći elitističkom imperativu strogo čuvanih i uvijek svježe obojenih zidova galerijskog prostora, te izbjeći još jednoj revijalnoj izložbi, kakve su redovito zgražavale kritičare poput Radoslava Putara još 50-ih godina 20. stoljeća, a čije su primjedbe često itekako primjenjive i danas?

CRVENI PERISTIL 1968. - ?
Posljednja u nizu godišnjica koja, slučajno ili ne, koincidira s buntovnom 1968., je godišnjica, u domaćem kontekstu, također mitologizirane akcije Crveni Peristil, koja je ove godine, novinskim napisima, izložbama i diskusijama, još jednom postala predmetom reevaluacija i preispitivanja. Problematičnim se prije svega postavlja njezina nedokazana radikalnost, odnosno nedokaziva radikalnost njezine motivacije. Iskorištavajući tu činjenicu kao jedno od polazišta, SALON REVOLUCIJE preispituje prakse umjetnosti 60-ih i 70-ih godina u Hrvatskoj i regiji, te njihovo nasljeđe i potencijal legitimiziranja radikalnosti koji preuzimaju mlađe generacije umjetnika. Na koji se način umjetničke prakse 60-ih i 70-tih na ovim prostorima mogu, bez nostalgizacije i mistifikacije, percipirati kao kritične ako već ne radikalno 'aktivističke' ili opozicijske te, ne manje važno, koje su njene refleksije danas u tranzicijskom društvu Nove Europe?

HRABRA NOVA EUROPA?
U trenutku kada, s jedne strane, melankolična SALONSKA LJEVICA oplakuje prošle revolucije lamentirajući nad činjenicom da se revolucija s fizički prisutnim tijelima više neće dogoditi i plače nad nedostatkom solidarnosti, nije li današnji trenutak upravo najsličniji trenutku disperznog revolta 1968. koja je u Zapadnoj Europi zapravo bila pobuna protiv svih institucija malograđanskih normi, države, obitelji, crkve, škole, hetronormativnosti itd. i koja nije imala jasan politički program već je bila sačinjena od mnoštva heterogenih strujanja koja su naknadno dobila mitološki status?

Danas, 2008. dok smo svjedoci DECENTRALIZIRANIH, deteritorijaliziranih protesta diljem svijeta - protiv Kineskog ugnjetavanja Tibeta, indiferentnosti međunarodne zajednice oko situacije u Darfuru, sljedećeg sumita G8- u malom kutku Istočne Europe posljednja porcija «stabilizacije i pridruživanja» sadi cvijeće za Bushev posjet i drhti na samu pomisao pauziranja pregovora o pridruživanju ujedinjenoj Europi koja će konačno amortizirati i neutralizirati sve društvene tenzije. Nije li ta neutralizirala, normalizirana, građanska Europa upravo primjer savršene podloge za totalitaliziranu, ujednačenu JAVNU SFERU gdje se fragmentarni otpori još lakše amortiziraju i neutraliziraju ili pak u njoj možemo čitati određeni potencijal lakšeg komuniciranja opozicijskog mišljenja i djelovanja u kojemu će umjetnici svoj kulturni i simbolički kapital lakše sačuvati autonomnim i moći aktivnije zauzeti pozicije političkih subjekata?

II ) STRUKTURA PROJEKTA

(TRANS)FORMACIJA FORMATA
SALON REVOLUCIJA nastoji aktivno mapirati prakse hrvatskih i internacionalnih mladih umjetnika koji kritički opserviraju, angažirano djeluju ili pak duhovitim akcijama ili 'skromnim prijedlozima' propituju mogućnosti otpora zadanim neoliberalnim matricama i mehanizmima društvenih i institucionalnih odnosa generirajući mnoštvo mogućih pitanja te aktivno i emancipirano zadirući u kontekst u kojem nastaju. Ne manje važno, SALON REVOLUCIJA nastoji predložiti malu revoluciju same forme manifestacije unutar koje se odvija, aktivno i kritički se postaviti prema pitanju smisla opstanka okoštalih i preživjelih formi produkcije, prezentacije i konzumacije umjetnosti te posebno formata revijalnih izložbi koje funkcioniraju upravo doslovno prema modernističkom salonskom modelu oslanjajući se na arhaične binarne kategorije kao što su mladi/stari te nacionalno/internacionalno te, nadalje, upućuje na potrebu konačnog izmještanja, fleksibiliziranja i hibridiziranja formata predstavljanja i komuniciranja umjetnosti u kojem se publika promatra (ili potiče da djeluje) kao sudjelujući i participatorni agent a ne pasivno i indiferentno konzumentsko tijelo.

Jednako tako, SALON REVOLUCIJA događa se u konstelaciji u kojoj je krajnji trenutak lokalnu umjetničku praksu dovesti u relaciju s onom internacionalnom kroz različite i kontinuirane modele povezivanja, razmjene i konfrontacije te promiče ideje recipročnog tijeka informacija i pojedinaca ali i uvođenje redovitih kustoskih, problematskih izložbi i projekata koje usporedno predstavljaju relevantne hrvatske i internacionalne prakse dovodeći ih u zajednički kontekst. Zadirući jednim svojim dijelom u povijest kritičkih umjetničkih praksi u Hrvatskoj i regiji, projekt se također aktivno suprotstavlja banalnoj dihotomiji stari/ mladi upućujući na potrebu komparativnog i transverzalnog pristupa suvremenoj umjetnosti u zemlji bez 'suvremenih institucija' suvremene umjetnosti, aludirajući ujedno na ludički moment opažanja da je svaka umjetnost jednom bila mlada (pa time i suvremena) te dovodi u vezu forme umjetničkih praksi mladih u jednom periodu markiranom kao progresivnom i revolucionarnom s 'trenutkom mladih' danas.

Izložba
Izložba nastaje na podlozi kustoske koncepcije a selekcija umjetnika odvija se kroz dva modela – jedan dio umjetnika (do 35 godina starosti*) sudjeluje na izravan poziv kustosica dok drugi dio umjetnika na izložbi sudjeluje na osnovu selekcije koju kustosice vrše uz konzultaciju sa stručnim savijetom salona, a preko otvorenog natječaja za mlade umjetnike (do 35 godina) koji će biti raspisan na temu razloženu u koncepcijskom dijelu ovog prijedloga.* dobna granica do 35 godina postojala je do 2006., kada je, bez posebnog obrazloženja uvedena nova dobna granica do 30 godina. S obzirom na veličinu hrvatske scene te obrazovni sustav koji još nije do kraja transformiran (studenti završavaju fakultete prosječno u kasnijoj dobi u odnosu na Europu), smatramo da je realna dobna granica 35 godina starosti.

Arhiv kritičkih umjetničkih praksi Istočne Europe
Unutar izložbe bit će predstavljen začetak arhiva u nastajanju. Arhiv nastaje u suradnji kustoske fronte 'NonAligned' s parterskim organizacijama u Istočnoj Europi i okuplja, u vidu digitalne dokumentacije, kataloga, vizualnih materijala, fotografija i fotokopija, materijale koji svjedoče o kritičkoj, radikalnoj i 'opozicijskoj' umjetnosti Istočne Europe od drugog svjetskog rata do pada Berlinskog zida.

Konferencija mladih kustosa
Tijekom trajanja Salona mladih na prijedlog kustosica izložbe bit će na Konferenciju europskih mladih kustosa pozvano ove godine pozvano 10 - 15 europskih kustosica/kustosa mlađe generacije a koji su u svojim sredinama i internacionalno već etablirani te čije se kustoske prakse izdvajaju kao kontekstualno kritičke, 'revolucionarne' i osobito progresivne te koje nerijetko preuzimaju neobične, vaninstitucionalne modele rada ili djelujući u institucijama promoviraju nove formate bavljenja vizualnom umjetnošću i proizvodnje znanja te promiču inovativne modele participacije sagledavajući institucije kao mjesta kritičke i propulzivne produkcije javne sfere. Na konferenciju će uz financijsku pomoć njihovih lokalnih institucija/ fondacija biti pozvane kustosice/kustosi iz Slovenije, Austrije, Norveške, Estonije, Srbije, Mađarske, Slovačke, Češke, Francuske, Palestine, Njemačke i Velike Britanije.
Kustosice/i će kroz 4 dana predstaviti svoje djelovanje i mladu umjetničku scenu na kojoj djeluju. Ujedno to će biti prilika da se upoznaju s mladim umjetnicima u Hrvatskoj preko same izložbe te organizacijom posjeta studijima umjetnika, likovnoj akademiji i kroz neformalna, ‘aptart’ druženja. Konferenciju organizira kustoska fronta 'NonAligned' a u suradnji s Salonom Mladih i HDLU. Mjesto održavanja je Dom HDLU i Akademija likovne umjetnosti.

Filmski program i apt-art druženja
Paralelno s trajanjem Salona organizirat će se decentralizirano
'Privremeno ilegalno kino' koje će tijekom trajanja salona svaki puta na drugom mjestu, u umjetničkim studijima, stanovima umjetnika i kustosa te specifičnim gradskim lokacijama koje su u povijesti hrvatske umjetnosti imale simboličan značaj, organizirati projekcije filmova koje pozvani umjetnici svih generacija smatraju zbog nekog razloga revolucionarnim ili subverzivnim. Nakon filma bit će organizirana neformalna druženja i razgovori na kojima će sudjelovati i strani gosti kustosi i umjetnici. Na taj će se način izbjeći formalizacija diskurzivnog programa, a format će pozivati na izravnost i uzajamnost ali i podsjetiti na tradiciju umjetničkih inicijativa, druženja, neformalnih i vaninstitucionalnih oblika umjetničkih praksi 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.